|
Zvuk je ljudska percepcija nestalnih podražaja nastalih kao posljedica promjene razine tlaka koja se širi elastičnim medijem u kojeg je uronjen slušatelj. Te promjene tlaka nastaju zbog titranja molekula medija (zrak, voda...) koje su zbog vanjskog utjecaja (sile) izbačene iz ravnotežnog položaja. Zvuk se širi zbog elastične veze među molekulama medija.
Zvuk je određen, kao i ostali valovi, dvjema fizikalnim veličinama, frekvencijom (valnom duljinom) i amplitudom. Broj titraja koje čestica čini u jednoj sekundi se naziva frekvencija, oznaka je f, a mjerna jedinica Hz (Herc).
Normalno ljudsko uho može čuti zvukove u frekvenciji od 20 Hz do 20 000 Hz. Sve zvukove frekvencije ispod 20 Hz nazivamo infrazvukovima ili podzvukovima, a zvukove frekvencije više od 20 000 Hz nazivamo ultrazvukovima ili nadzvukovima; oni se koriste u tehnici i medicini.
U osnovi zvukove možemo podijeliti na dvije skupine: šumove i tonove. Šum je zvuk koji nastaje nepravilnim titranjem zvučnog izvora pri čemu se frekvencija stalno mijenja, dok ton nastaje pravilnim titranjem zvučnog izvora i frekvencija je stalna.
Logaritam odnosa intenziteta zvuka (W/m˛) ili kvadriranih zvučnih tlakova (Pa) je nazvan bel (B) - nazvan tako u čast A.G. Bella, izumitelja telefona - no iz praktičnih se razloga koristi deset puta manja logaritamska mjera decibel (dB).
Standardno se razina zvuka u decibelima prikazuje u odnosu na referentni iznos od 20 µPa koji načelno odgovara pragu čujnosti, pa se to obično naznačuje dodatkom SPL. Na primjer, šapat ima 20 dBSPL, govor 50 dBSPL, buka 90 dBSPL, a za zvuk inteziteta 130 dBSPL kažemo da je granica boli.
|
